Kad nedostaješ…

Nemam mnogo za napisati…a imam…a ne znam…ne umijem više… Nedostajao si…kao i uvijek…odavno ne popunjavam prazninu koja je ostala poslije tebe…nemam čime…Sve što znam…je da čini mi se ništa ne znam…osjetim samo….ponekad…kao sinoć,kao danas…potrebu da zaplačem….da vrisnem…koliko mi samo nedostaješ…i zaplakah…uzdahnuh…”SRETNO!”-prošaptah… I samo…jedva sastavih ovih par riječi…

Nastavi čitanje →

Kad nedostaješ…

Kako da opišem život poslije tebe ? Ako budem opisivala,umrijeću ti…. Umorilo se ovo moje srce,od daljine,nestvarnih snova,od svega što je moglo biti i onoga što nije…Nije to moja savjest…To si TI.To je samo pomisao da TI POSTOJIŠ.Da nisi tu,da nisi moj,a dio si mene zauvijek ostao…Da ne spominjem sve te „slučajnosti“…sve te riječi….sve te…

Nastavi čitanje →

Kad nedostaješ…

Da sam znala da postojis…cekala bih te…nicijom se zvala ne bih…cekala bih…sve do zadnjeg daha…Da sam samo znala da postoji takav covjek,a u njemu citav svijet….kunem ti se Bogom…cekala bih…Da postoje takve oci,takve misli,takva dusa….Zauvijek bih te čekala…Kao što to i sad radim…uzalud milo moje…uzalud….Ako postoji svijet poslije ovog,ako slucajno postoji…cekacu te tamo…Jer ovdje suvise…

Nastavi čitanje →

Kad nedostaješ…

Kako vrijeme prolazi…Sve mi zvuči glupo,otrcano,svedeno na par blesavih rečenica. Glupo je vrijeme koje nas razdvaja,još gluplje ono koje nas je spojilo.. Sve u ovoj priči krajnje glupavo boli.Glupavo djetinja priča bez kraja. Da sam barem znala…nikada je ne bih započela…No,kasno li je sad,prekrasno kasno li je. Nikad te nisam krivila što je tako.Nisi ti…

Nastavi čitanje →

Kad nedostaješ…

Vrijeme bez tebe….protiče poput neobuzdane divlje rijeke…Ne mari za izlive,niti štetu,ah,vrijeme je to…Meni je jednako bolno,kao i prije nekoliko godina,ista bol me budi,ista misao…Tvoje ime samo odnekud dopluta i usidri se pravo tu…u moje misli…Sumnjam da će ikada isploviti…Poželim te čuti…ali ne želim zadirati u taj tvoj mir koji si sebi čini mi se skrpio…

Nastavi čitanje →

Kad nedostaješ

Nekad…Zatvorila bih oči…Osjetila dodir tvojih bijelih ruku,tu,na licu…. Osjetila bih taj drhtaj,koji nikad ne osjetih prije… Odlutala bih sa tobom….U stvarnost me vraćalo uvijek onih par slanih kapljica koje su znale vječiti put do usana… Nekad….Bih te vidjela u prolaznicima…Molila Boga da se nasmiješe,samo da me razuvjere… Nekad…osjetila bih tvoj dah na svome vratu,budio me…

Nastavi čitanje →